Često razmatrano pitanje među psiholozima, pedagozima i roditeljima: ”Da li dete ima dovoljno sporta u školi”?, “Da nije previše matematike?”, “Moglo bi možda više umetničkih predmeta, možda uvesti još jedan strani jezik?” i sl.
Šta je prava mera i može li se uopšte govoriti o meri kada dete nisu deca, kada svako ima različite potrebe i interesovanja?
Od davnina se proučava dečje ponašanje i kreiraju programi u vaspitno -obrazovnom procesu u nastojanju da stvorimo psihofizički zdravu osobu koja će uspešno odgovoriti savremenim društvenim tokovima. Uprkos tome često se dešava da dete naiđe na unutrašnje borbe koje ne može samo da prevaziđe već na tinejdžerskom uzrastu, a mi kao odrasli ljudi, suočeni sa ozbiljnošću života, počinjemo da se pitamo gde smo pogrešili, šta je smisao života, zašto se retko smejemo i da li život može da izgleda vedrije. Ako može- kako tome naučiti decu?
Čemu nismo naučili svoje dete i ako smo mu obezbedili kvalitetno sveobuhvatno školovanje?
Predmet zvani ŽIVOT se ne predaje u školama. Dete ga samo uči gradeći svoje prioritete na osnovu modela ponašanja odraslih koji ga okružuju ili junaka iz filmova.
A šta je smisao života i koja je to čarobna formula za sreću?
Umeti živeti u sadašnjem trenutku bez osvrtanja na proslost i bez iščekivanja budućnosti.
Biti ono što jesmo bez bojazni da nas neće prihvatiti.
Dozvoliti sebi da ,uz odgovaranje obavezama, deo dana posvetimo svojoj kreativnosti,duhovnosti, svome Ja.
Umeti da ne zameramo i ne mrzimo, da prihvatamo bez osude.
Umeti da primetimo nevažne sitnice iz kojih su satkane sve važne stvari.
Umeti da volimo, a ne nastojati da nas vole.
I još po nešto ne tako veliko.
Deca ova umeća nose u sebi i nema potrebe učiti ih, ali u nekom momentu bivaju prinuđeni da navuku maske života sa kojima im je lakše da se snalaze u problematičnim situacijama. Što su češće pod maskama, zaboravljaju svoja prvobitna lica i, do tada otvoreni dečji pogled se prevlači zaštitnim velom.
Kao roditelji i učitelji možemo osvetljavati pravi put na dečjim raskrsnicama života, ali samo ako smo i sami na pravom putu. Koliko samo svesni da, učeći ih gradivu iz raznih predmeta, zaboravljamo da deca prvenstveno reaguju na naš ton, osmeh, pohvalu ili pokudu, na stav koji zauzimamo, na poruku koju im neverbalno šaljemo.
Baš te poruke čine predmet zvani ŽIVOT .
Olivera Sekulovski
DECA UČE OD NAČINA NA KOJI ŽIVE
Dete koje živi sa podsmehom
uči da bude stidljivo
Dete koje živi sa zamerkama
uči da osuđuje druge
Dete koje živi sa nepoverenjem
uči da podvaljuje
Dete koje živi sa ljubavlju
uči da voli
Dete koje živi sa ohrabrenjima
uči se poverenju
Dete koje živi sa istinom
uči se pravdi
Dete koje živi sa pohvalama
uči se da poštuje
Dete koje živi učestvujući
uči da bude uviđavno
Dete koje živi sa znanjem
uči se mudrosti
Dete koje živi sa srećom
pronaći će ljubav i lepotu
B. Rasel